Tom prigodom, razmijenila sam nekoliko odlomaka (jer riječi je bilo premalo) s Davorom Banovićem, jednim od zagovornika inicijative, i Lidijom Kralj, učiteljicom koja je Hour of Code provela.
Nemojmo se zavaravati. Provedba bilo čega je teška. Ako mislite da nije, probajte dvogodišnjaka natjerati da jede hranu koju po “defaultu” ne voli. Teško je i uspostaviti tišinu među 50 ljudi, održati fokus na poslu nakon neprospavane noći. Da, neki izazovi su veći, neki manji, a oni koji uz sebe nužno vežu druge ljude, institucije i dokumentaciju su, rekla bih, najveći.
Živimo u državi u kojoj je nešto novo i nepoznato najčešće teško. No, ekipa iz OSCa gura naprijed bez obzira na to. Banović potvrđuje da su prošle godine radili s 30 škola, ove godine s gotovo 200. Na pitanje znači li to da smo o Hour of Code čuli dovoljno, on odgovara:
Informiranost javnosti ovisi o nekoliko čimbenika a jedan od najvažnijih je interes medija. No također ovisi i o “viralnom” glasu koji se širi putem društvenih medija ali i usmenom predajom. Ja ću reći da smo čuli dovoljno tek kad Sat kodiranja bude pojam koji je sam po sebi razumljiv kao što je recimo pojam “nogometno prvenstvo.”
Također, iz svih škola do kojih je dopro glas o Satu kodiranja, čuli smo samo glasove odobravanja. Projekt ima podršku brojnih softverskih firmi među kojima prednjači Microsoft. Tu je sve veća aktivnost udruga i angažiranih pojedinaca iz cijele Hrvatske. Spomenimo barem Zadar Developers Hub i ekipu koja stoji iza Pixie Dust Projecta. Ove godine smo dobili i nešto pokroviteljskih sredstava od britanskog veleposlanstva.
Mjesta gdje smo naišli na određene probleme su Ministarstvo obrazovanja i Agencija za odgoj i obrazovanje. Kontakti jesu uspostavljeni pa smo čak imali prilike i predstaviti Sat kodiranja na stručnom skupu AZZO-a u Šibeniku. Imamo i neslužbeno odobravanje projekta od strane ministarstva, no i dalje nemamo službenu podršku. Sat kodiranja je projekt usmjeren prema školama, a škole su u nadležnosti ministarstva te je podrška ministarstva za provedbu ovakih projekata dosta važna. U EU ima različitih iskustava po ovom pitanju. Navedimo pozitivan primjer Velike Britanije gdje je prošle godine Sat kodiranja otvorio sam premijer. Pitajmo se zašto i kod nas ne bi bilo tako.
Ovaj projekt je prije svega zamišljen kao demistifikacija informatike te predstavlja najlakši dosad viđen način informatičkog opismenjivanja koje je moguće već i u predškoli. Informatička pismenost bi trebala biti stvar opće kulture i u takvoj kulturi ćemo lakše razvijati IT koji u Hrvatskoj ne stoji loše, ali bi sigurno mogao bolje. Raskorak između broja diplomiranih inženjera računalstva i broja otvorenih radnih mjesta na tržištu rada u IT-u je već sada dosta velik. Pokazatelji informatičke pismenosti učenika osnovnih škola nisu dobri. O obje ove teme je već bilo puno riječi i ne bih dužio. Samo želim reći da je Sat kodiranja zabavan korak prema rješavanju tih problema.
Osijek Software City se bori, rukama i nogama, da se skoči na brojku daleko veću od 200, ipak je u Hrvatskoj 3000 škola i daleko smo od toga da ovo nazovemo potpunim uspjehom. Lidija Kralj na pitanje o važnosti inicijative odgovara ovako:
Svaka škola bi trebala uvesti Informatiku i omogućiti svoj djeci da nauče kako i zašto uporabljati tehnologiju. Sat kodiranja kao i Tjedan kodiranja hvalevrijedne su inicijative koje povećavaju vidljivost programiranja, omogućavaju široj publici da kroz igru otkrije programiranje. Posebno je zanimljivo što se na uključivanje u takve inicijative odlučuju učitelji koji ne predaju informatiku i to je važan aspekt jer pokazuje i djeci i javnosti da osnove programiranja mogu biti zanimljive i razumljive svima.
Lekcije koje su dostupne u okviru Sata kodiranja dobro su osmišljene, strukturirane po složenosti i omogućavaju da djeca i odrasli postepeno usvajaju vještine programiranja uz igru i konkretne aktivnosti. Ako gledamo koje sadržaje programiranja obuhvaćaju, radi se o sadržajima vrlo sličnima planovima za novi kurikulum Informatike.
Na isto to pitanje, nadovezuje se Banović:
Uvijek je bitno znati osnove djelatnosti koja se određenom povijesnom trenutku pokaže kao ključne do te mjere da ulaze u sve pore društva. Jamie Oliver je nedavno provodio akcije po Britaniji gdje je odrasle ljude učio kuhati. Čini se smješno, no zar nije smješnije kada saznamo da brojni odrasli Britanci doista ne znaju kuhati ni u širem smislu riječi pa ne znaju ni “jaje ispeći”. Dostava, restorani, brza hrana – sve ih je to “odviklo” od te jedne tako bazične djelatnosti. Unazad desetak godina su računala postala konzumeristički uređaj kojeg tek rijetki koriste kreativno. Koristimo ih kao fast food ne znajuči da toliko toga lijepoga, korisnoga i zanimljivoga na njima možemo “skuhati”. Programirati ali i crtati, skladati, dizajnirati – to nije samo za neke tamo bradate i modno neosvještene geekove. To je za sve one koji žele biti kreatori a ne samo konzumenti u društvu. Učenici ionako dosta vremena provode na računalima, zašto da to ne bude više na korist i njihovu formaciju? Tada će i zabava uz računala imati smisla.
Iako u različitim sustavima, i s različitih strana priče, oboje se slažu da je Hour of Code važan, ako ništa drugo, onda da ohrabri učitelje i učenike i pokaže kako ti programeri nisu tamo neki čudaci nego ljudi koji doprinose izgradnji ove zemlje, a usput rade super zanimljive i poticajne stvari.
Što nas čeka sljedeće godine?
Lik u nekom američkom filmu bi rekao “Great things lay ahead.”, a Banović, u nešto više rečenica, objašnjava planove za nadolazeći period.
Očekujemo da će do sljedeće godine Osijek Software City postati službeni međunarodni partner projekta Hour Of Code. Osobno bih to smatrao velikim uspjehom. Naravno da očekujem veći broj škola ali se i nadam da neće cijela stvar unedogled ovisiti o nevladinom sektoru. Očekujemo da će projekt do sljedeće godine dobiti službenu podršku Ministarstva obrazovanja. Pokazali smo da “odozdol” možemo doći do brojnih škola i zadobiti opće odobravanje od svih sudionika. To je već i poruka ministarstvu da projekt ima smisla jer je testiran na terenu.
Sve u svemu, čeka nas mnogo “kuhanja” na računalima – nadamo se ukusnim recepturama koje će isprobati klinci, klinceze, baš kao i oni stariji školarci, u što većem broju!
